Šećerna bolest u dječijoj dobi predstavlja veliki zdravstveni problem zbog sve veće učestalosti. S ovom teškom dijagnozom, susrela se jedna Cazinjanka koja je željela njihovu priču podijeliti sa javnosti, radi što većeg buđenja svijesti sugrađana o simptomima ove bolesti, koja se najčešće javlja tiho. Njen dvogodišnji dječak Ahmed je najmlađi oboljeli pacijent od dijabetesa tip 1 u Unsko-sanskom kantonu, a s nama je podijelila kako prihvatiti ovu dijagnozu i život s inzulinom.
Udruženje djece i omladine oboljelih od dijabetesa USK ima oko stotinu članova, a najmlađi od njih je dvogodišnji dječak Ahmed, koji se pola svog malog života, već nosi sa ovom teškom dijagnozom. Dijabetes tip 1 je bolest koja je nekada rano dovodila do teških komplikacija i smrtnog ishoda, no danas uz adekvatnu terapiju inzulinom, prehranu i fizičku aktivnost, ne predstavlja prepreku za normalan život.
„Devetog februara je puna godina dana otkako Ahmed ima dijabetes. Sve je počelo pošto je tražio često da pije vodu, a to je trajalo 2-3 dana. Nakon toga je dva puta povratio pa smo se javili u Dom zdravlja. Majčin instinkt ne da mira, jednostavno sam osjetila da se nešto dešava. Uradili smo nalaze koje je pedijatar pogledao, sve je bilo odlično, no nalaz šećera je bio 25,6. Odmah smo sanitetom prevezeni u Bihać. Doživjeli smo šok, jer nismo znali šta se dešava. To je bolest koja se ne može lako primijetiti, pogotovo kod male djece. Mjesec dana smo bili u Bihaću, a nakon toga smo se kod kuće privikavali i učili o svemu tome. Nekoliko mjeseci je stvarno bilo teško i onda je naišao teži kovid period kad je imao i kozice. Kad je zdrav, lakše je i jednostavnije kontrolirati šećer“, priča nam Ahmedova mama, Sabina Dervišević.
Na pitanje kako se nositi sa tim saznanjem o bolesti kod djeteta i kako prihvatiti da jednostavno nema lijeka, Sabina odgovara:
„Meni se život promijenio. Ja više ne radim jer moram biti posvećena njemu, moram konstantno pratiti šećer. I ako ostavimo dijete kod majke ili dide, uvijek moram zvati, nemam mira. Najbitnije je prihvatiti bolest i ono što te zadesilo. Meni je bio šok u bolnici, došla sam u Bihać, tad sam plakala jer kao mama ne mogu biti pokraj djeteta, koje je odvojeno i plače. Dovoljan je šok što nam dijete ima dijabetes i onda stojite ispred vrata, ne možete biti sa djetetom, a ono plače, vrišti, zove..tad sam plakala i kad sam ušla vidjela ga, više nisam nikad, ni dan danas. On mi daje toliko snage i volje i nema prepreke da mi nju ne možemo pobijediti. Suze su iza nas, opet hvala Bogu, i ne daj Bože gore jer uvijek ima gore. On je ovako zdrav, veseo, raspoložen, igra se i jede kao sva djeca, samo je najbitnije pratiti količinu, izmjeriti šećer često i prilagoditi inzulin. S vremenom se naučiš.“
Na koji način ovako malom djetetu mjeri šećer i postoji li način da se to olakša?
„Na početku smo imali mjerač i trakice i morali smo ga bosti s prsta. To je trajalo 1-2 mjeseca i bilo je jako teško jer šećer varira. U trenutku bude 5, nakon sat vremena može se desiti da bude 15 ili 2, a ne znate. Mora se baš često mjeriti. Zavod je odobrio senzore, a i ranije smo naručivali iz inostranstva o svom trošku. Senzor se stavi na ruku i ima mjerač koji se prisloni na senzor te pokaže koliki je šećer. Postoji i alarm koji upozorava ukoliko se povisi ili snizi šećer. Mnogo je lakše i hvala Bogu na ovom, olakšalo nam je. Lijeka nema i dijagnoza se ne može promijeniti nikad, ali nam senzor mnogo pomaže.“
Koji su zapravo simptomi kod djece i kako je primijetila da se kod njenog Ahmeda nešto dešava u organizmu?
„Ako dijete pije puno tekućine ili naglo mršavi, to su dva najveća znaka za opasnost da se nešto dešava. Ahmed je samo pio nešto više vode nego inače. Međutim, najviše to mame primijete. Ja sam pokušavala u Zagrebu, inostranstvu no za to lijeka nema. Tip 1 nema lijeka, nego na inzulinu do kraja života. Najvažnija je fizička aktivnost i da se prati hrana. Prihvati sudbinu, bori se s njom. Dijete tebe treba, ti trebaš njega, to sam sebi rekla. Hvala Bogu imamo porodicu koja je uz nas, suprug, kćerkica koja ga nekad pazi bolje od mene. Najvažnija je ta podrška i da prihvatite ono što te zadesilo, prihvatiš i ideš dalje…“
Medisa K. Salkić
